Prije mnogo godina, kada sam vjerovao da ću možda krenuti nekim drugim profesionalnim smjerom, u knjižari FNAC u Parizu sam kupio dvije knjige. Jedna je bila priručnik za video, a druga kako napisati scenario. Ova prva je bila jednostavno i slikovito napisana. Sažvakao sam je za dva dana i poslije toga još nekoliko puta pročitao. Naravno, video se od tog vremena dosta promjenio. Kamere su postale lakše, a u video kodecima, rezolucijama i formatima čovjek danas može lako da se izgubi. Neke druge stvari kao što su kadrovi, planovi , rakursi… ostaju do dan danas na sreću isti. Ova druga knjiga, koja je inače bila i udžbenik za državnu školu za sliku i ton “La Fémis” (L'école nationale supérieure des métiers de l’image et du son) je bila manje interesantna, sitno napisana. Čitao sam je, ali mi je konstantno falio doživljaj u toj jako stručnoj knjizi koja je bila namjenjena vrhunskoj filmskoj školi. Vjerovatno su studenti na Fémis-u imali prilike da pomalo dosadnu knjigu dopune razgovorom sa scenaristima, kao što sam ja to evo uradio skoro 30 godina poslije sa Feđom Isovićem, bosanskohercegovačkim scenaristom. Scenario za neke od najpopularnijih i najgledanijih serija u Bosni i Hercegovini i u regionu napisao je Feđa: „Lud, zbunjen, normalan“, „Konak kod Hilmije“, „Kriza”, Ne diraj mi mamu. Takođe je napisao i scenario za dugometražne filmove „Dobro uštimani mrtvaci“ Benjamina Filipovića i film „Halimin put“ koji je režirao Arsen Antonio Ostojić. Autor je dokumentarnih filmova i radiodrama.
Kako se „nakaniš“ da sjedneš i počneš da pišeš ? Šta je pokretač tvoje želje, snage, izuzetnog talenta i kreacije koju koristiš za ideju, a zatim za scenario?
Ne treba mistificirati, pisanje scenarija je posao kao i svaki drugi. Ili radiš, ili ne radiš. Ili si vrijedan, ili zabušavaš. Slatki problem je nemati radno vrijeme. Koliko je ugodno, to može biti i opasno: „Danas nemam inspiraciju, pa odoh na gemišt.“ Ne dozvoljavam da mi se to desi, ne čekam da se, sama od sebe, pojavi ta „magična inspiracija“, već zagrijavam stolicu i ne pristajem na to da „papir ostane prazan“. Ako si uporan ideja će se pojaviti. Inače, scenario pišem štreberski. Prvo sinopsis, pa scenoslijed, a onda onaj lakši dio – dijalozi. Najvažnije je dobro dramaturški postaviti priču. Kada su likovi u dobrim i logičnim situacijama, onda se dijalozi pišu sami od sebe. U tom smislu, uvijek sam najviše posvećen scenoslijedu. Kreiranje scenoslijeda je srce svakog scenarija, njime se dobija ono najvažnije, ritam i zaplet. A bez dobrog ritma i dobrog zapleta, nema ni dobrog scenarija. Ako je scenoslijed srce scenarija, onda su dijalozi njegova duša. Pisanje dijaloga je pomalo šizofren posao. I posao glumca je šizofren, moraš biti neko drugi, neko koga možeš voljeti, ali i mrziti. Međutim, još uvijek je to samo jedan lik. Kada pišu, scenaristi moraju biti više likova odjednom. Ako u sceni imaš pet karaktera, to je pet različitih biografija, ćudi, iskustava, godišta, spolova i šta već ne. Moraš istovremeno biti svi oni, razmišljati iz pozicije svakog od njih. Jedan će imati govornu manu, drugi akcent. U jednoj replici si muškarac koji puno psuje, a već u naradnoj moraš biti konzervativna žena. Upravo zato, prije pisanja dijaloga, obavezno uradim ozbiljnu karakterološku razradu za svaki karakter. Moram tačno znati o kome je riječ, iz kakve porodice dolazi, kakav je život vodio, kako je, i zbog čega, postao to što sada treba da bude u scenariju. To preskakanje iz karaktera u karakter, vremenom, postane rutina. Danas, bez razmišljanja, potpuno instiktivno, pišem jedan karakter u ekavici, drugi u ijekavici. U mozgu se ta radnja dešava automatski, u djeliću sekunde. Čista šizofrenija.
Dok pišeš scenario, da li u glavi već imaš glumce koji bi mogli glumiti u seriji ili filmu ili taj dio ostavljaš prije svega producentu i reditelju?
Puno je lakše pisati ako u glavi već imaš ideju ko bi to mogao igrati. Naravno, nije uvijek moguće dobiti glumca za koga si pisao. Tada započinje velika, najčešće – višemjesečna, rasprava između režisera, producenta i mene. Uvijek sam uključen u podjelu glavnih karaktera, to je i normalno. Sporedne uloge, uglavnom, ostavljam na odabir režiseru i producentu. Ni jedan scenarista ne poznaje glumačku scenu tako dobro kao što je znaju režiseri. Neophodno je osloniti se na njihovo iskustvo.
Kako se odvija saradnja sa producentom i rediteljem ? Prisustvuješ li snimanju ? Da li se dešava da ti producenet naruči scenario ili si ti taj koji ga uvijek nudiš?
Prije sam bio redovan na snimanju. Zadnjih godina sam rijetko tamo. U Americi je creator uvijek na setu i, može se reći, da vodi glavnu riječ. Mi i nemamo pravi naziv za tu funkciju, obično se prevodi kao „autor“. Međutim, autori su i režiseri, i scenografi, i kostimografi… Kod nas je creator ujedno i writer, odnosno potpisuje ga se jednom funkcijom – scenarista.
Scenarije uglavnom pišem samoinicijativno, ali bilo je i slučajeva kada sam radio po narudžbi.
Na kojim projektima trenutno radiš?
U koroni su snimanja zaustavljena, ali to ne znači da sam odmarao. I meni zvuči čudno, ali u ovoj godini sam postavio četiri serije. Kada kažem „postavio“ to znači da sam napisao sinopsis, karakterološku razradu i potpuno završio po pet epizoda svake od tih serija. Da li će ikada doći do realizacije tih scenarija, teško je reći. Tako je to u ovom poslu. Kada bi se snimalo sve što sam do sada napisao, nikada više u životu ne bih morao raditi. Nedavno sam izračunao, na šest mojih napisanih scenarija, dođe po jedan koji je realiziran. To može biti frustrirajuće, ali ne dozvoljavam da me ta statistika obeshrabri. Gazim dalje.
Autor: Darko Udovičić
fotovideoinfo.wordpress.com 